Kako smo gradili Dushku

Ideja o Dushki rodila se jednog prosinca, kada smo prvi put odlučili kupiti komad zemlje uz šumu. Nismo znali mnogo o gradnji, ali znali smo što želimo: tišinu, prirodu, i mjesto koje grli dušu.

Prvi čavao zakucali smo rukama prijatelja i rodbine. Temelje smo zalili sami, uz mnogo smijeha i blatnjavih cipela. Svaki komad drveta, svaki detalj bio je odabran s pažnjom — ne zato što je bio najskuplji, već zato što je odgovarao priči koju želimo živjeti.

Krov je stigao tek u jesen. Ispod njega, još uvijek bez struje, jeli smo prve sendviče. Bio je to osjećaj doma, iako prozori još nisu bili ugrađeni.

Ova kućica nije samo objekt — ona je iskustvo. I svaki kutak priča o ljudima, vremenu i volji da se stvori prostor koji ne traži puno, ali daje sve.