Gost piše: "Tišina koja liječi"

Došla sam u Dushku tražeći predah od gradske vreve, ali nisam znala da ću pronaći tišinu koja liječi. Prvu večer nisam ni otvorila knjigu. Samo sam sjedila na verandi i gledala krošnje koje se njišu na vjetru.

Ujutro sam se probudila bez alarma. Tišina je bila potpuna, ali ne prazna. Bilo je tu šapat lišća, pjev ptica, udaljeni laveži pasa. Prvi put nakon dugo vremena, osjetila sam da mi ništa ne treba.

Tijekom dana sam šetala šumom i sjela uz potočić. Bez plana, bez cilja. Samo sam postojala. I tek tada sam razumjela da sam zapravo došla iscijeliti tišinom ono što je buka prekrila.

Dushka nije samo kućica. Ona je prostor povratka sebi. I zauvijek ću joj biti zahvalna na tome.