Ime koje nitko ne zna

Nismo je mi imenovali.

Davnih prije nego što smo sanjali kućice, spore jutre i goste, ovaj je brežuljak pod Ivanščicom već imao ime: Dushka. Nitko u selu ne zna točno zašto. Jednostavno… oduvijek je bila Dushka.

Sredinom 1800-ih ovdje je bila gusta šuma u vlasništvu vlastelina. Propadanjem feudalizma zemljište prelazi u ruke naše obitelji. Generacije prije nas čistile su ga red po red, pretvarajući dio u voćnjak sa starim sortama jabuka, krušaka, šljiva i oraha. Ostatak je postao oranica u plodoredu, obrađivana volovima sve do 1990-ih.

Ljeta su ovdje bila živa — susjed pomaže susjedu, nadničari daju snagu, pjesma se nosi preko polja, a kad bi posao završio, stolovi bi se punili kruhom, vinom i smijehom do jutra. Plaćalo se često ne novcem, nego uzvratnom pomoći: oranje tuđe njive našim volovima ili pripust bikova. Bio je to način života na povjerenju, zajedništvu i slavlju.

Do kasnih 1990-ih oranice postupno prelaze u livadu koja se kosi jednom godišnje. Ubrzo zatim sade se uredni redovi jelki, smreka i borova za božićno vrijeme. Oko deset godina zemljište je bilo iscrtano zimzelenim redovima — neka stabla i danas stoje visoka.

Zatim su došle tihe godine. Nema žetve. Nema pjesme. Priroda je polako uzela svoje, obavila Dushku divljim zelenilom i učinila je gotovo neprohodnom.

Godine 2018. nasljeđujemo zemljište. Dvije godine kasnije krećemo krčiti šikaru. Korak po korak rađa se ideja — ne samo očistiti, nego vratiti život.